U današnja vremena je luksuz razbacivati se. Zar nije ovo vrijeme šparanja i čuvanja onog šta imaš? Zar nas još u djetinjstvu , dok je rahmetli Tito,pokoj mu duši, bio živ, učili nas i govorili nam stalno: Čuvaj svoje, poštuj tuđe?! Ja to slijedim k'o slijepa mačka, pogotovo kad se radi o rođenim problemima. Niti se s njima busam u prsa, kao Tarzan ili njegova Čita, niti ih dijelim šakom i kapom. Niti se smijem na njih, niti plačem na njih. Tako i ovaj tekući problem nosim. Čuvam ga i poštujem tuđe probleme.

Oni mi rekoše:

-« De, onda, iznesi taj problem.»

Pa nije on javna stvar...pa da se iznosi na sva usta! Zna se šta bude sa javnim stvarima. Prije, u Titovo vrijeme, to se zvala društvena svojina i zna se šta je bilo. Društveno je svačije, pa se s tim može raditi šta se hoće. Sjećam se, za vrijeme tadašnje Jugoslavije. Neki komšija dovukao sebi traktorom telefonsku govornicu pred kuću. Trebala mu da nekad zovne mater na selo, bila bolesna, a on bez jedne noge i bez i jednog jedinog auta. Teško mu bilo ići na poštu i u centar grada da zove. U kući nije imao telefona, pa mu ta govornica baš dobro došla. Došla milicija i upitala ga:

-« Kako si se samo usudio to uraditi? Jesi li ti normalan, čovječe?»

On se čudom čudio.

-« Pa zar to nije moja govornica?» ,pitao on.

-«Nije», reče mu milicija, «nego društvena.»

-« Pa šta sam ja, ako nisam društvo? «,derao se on.» Ja pripadam ovom društvu i po mojoj logici, koja je hvala Bogu još logična, sve što je društveno pripada meni.»

-«Da, ali nije to privatna svojina. Ta govornica je namjenjena za sve, ne samo za tebe», ubijeđivali ga plavci.

-«Ne samo za mene?! Sve šta imam pripada društvu. Čak i zemlja, na kojoj stoji moja kuća, je općinska, to jest, društvena. Šta misliš, da društvo izmakne ovo zemljište ispod moje kuće? Ha, šta bi onda bilo? Na čem bi stojala, onda, moja kuća, ha? Na Ničijoj zemlji. Dolje ničije, gore svačije...ulazi i izlazi k'o kad hoće. Drpa me ko kako hoće ko da sam prostitutka.»

Morali su ga strpati u lisice da ga smire, dok su odvozili govornicu. Uz to ga tješili:

-» Tebe ne smije niko da udara, osim naše milicije, jer samo ona smije udarati po Društvenima po nalogu Naddruštvenih.»

...Tako je to bilo onda.

Narodu, to jest društvu, je stavljeno na znanje da društveno nije društveno i narod digao ruke od društvene svojine. I... šta se desilo? Propalo sve šta nije valjalo, a šta je valjalo uzeli oni : Naddruštveni. Imali konta po stranim zemljama, pa pošto su toliko nabrekla, ta konta, domisliše da za sve okrive sakatog komšiju i njegovo osakaćeno društvo. Naravno, svak se branio da nije kriv, a kad se narod svađa ne misli on na nečija konta po stranim bankama. Na kraju, tad je narod više vjerovao narodnim bankama. Dušek je tad bio direktor banke, a jastuk sekretarica. Galoni, poredani po kuhinjskom kredencu, bili su namještenici koji su dnevno izdavali manje svote novca za svakodnevne potrepštine : kruh, mlijeko, paket Drine i šarena ništa za djecu. Da, tako je narod tad živio i mislio. Danas je drugačije. Ispod dušeka svega,od kofera do ljubavnika, samo nema para.A šteta, jer su sad ispod dušeka pogoleme ladice za posteljinu. Šta bi tu para stalo! Narod sad ima konta i viza kartice. Ode na kasu i plati bez novca. Za čas ode u minus i jastuk u spavaćoj sobi nije više sekreterijat, nego ratno poprište na kom sijeva oružje pri svakom minusu u banci. Bez posmatrača i plavih šljemova. A Rezolucija Ko- je- kada- koliko potrošio, odvede do sudije za razvode.