Academia - Udruženje mladih eksperata u BiH

Ono se šunja na prstima, ali mu i mi našim okretanjem glave pomažemo da bi što bezbjednije projezdilo još jedan krug i napravilo nove nanose štete. Ko je to, i kako je moguće da takvo stvorenje tako dugo opstaje na našem tlu? Zašto baš ovdje gdje je već sve na tako klimavim nogama? Ko mu dozvoljava da se slobodno šeta? Odgovore na ova pitanja možemo naći u nama. Kao i za sve socijalne fenomene na ovim prostorima, odgovori se najčešće kriju upravo u nama, „homo balcanicus“- ima.

Naš mentalitet odgajan je u mnogim strukturama koje su se kretale od autoritarnih do, evo nama danas na grbači, demokratskih. Ipak, uz svu tu premetačinu navika i mišljenja, neke stvari odbijamo da promjenimo, ali ne samo da odbijamo, nego još uvijek vjerujemo da su upravo te stvari ključ uspjeha koji donosi boljitak našoj porodici i društvu. Malo je, na ovim prostorima, onih koji nisu osjetili težinu ruke svojih roditelja. Ipak šta je tu čudno, kad je u nas još uvijek jedna od najcjenjenijih narodnih poslovica „batina je iz raja izašla“. Ta izreka je jedna od onih čiji se pelcer tako dobro primio na naše tle pa biva primjenjivana i u teoriji i u praksi bez izuzetaka.

Ukoliko malo pogledamo i sa dna čaše, vidjećemo da su za ove stvari mnogi odgovorni. Dok se djete šeta ulicom sa „masnicom na oku“ ili dok slušamo odjekivanje zapomagnja iza zida, većina nas na dobro poznat intuitivan način zaključuje: nevaljalo djete >( >implicira) odbijanje poslušnosti ili dječiji nestašluk > prevaspitavanje > batine (u opusu od šamara do kaiša, naizmjenično i u različitim intervalima) > lekcija očitana, problem riješen. Iz ovoga se uočava da, pored toga što u samom činu nazvanom prevaspitavanje, postoji nekoliko osoba: dijete, roditelj - batinaš i posmatrač ili slušalac.

Ko je  kriv? Dijete koje proživljava djetinjstvo, sumnjam. Roditelji, da, u najvećem dijelu, ali koji bi vinovnik krivičnog djela prijavio sam sebe? Uglavnom se batinaš ponukan grižom savjesti zaputi u prodavnicu i iskupi svoje grijehe „slatkišem“, do slijedećeg puta. Slušalac ili posmatrač („cijenjeni komšija“) najčešće može da bude, ali nije, „neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar“.

Za komšiju je to još jedan od onih dana kada će dokazati da se na komšijinu odluku, da „namlati“ neposlušno djete, ne sumnja. Sljedeći dan će komšija komšiji otpozdraviti uz osmjeh, pomoći da pogura pokvareni auto, posuditi alatku, i svi će biti zadovoljni. Ovakav slijed stvari ne vodi rješenju problema kojim bismo trebali da se pozabavimo ukoliko ne želimo da za uzore uzimamo neodgovorne i lakorječive kojih ovih dana ima na pregršt, pogotovo u javnom životu.

Rješenje se krije u komšiji, koji ma koliko dobar i velikodušan, ipak, griješi. Teško je našem čovjeku staviti takvu, ili bilo kakvu odgovornost na vrat, ali je sa druge strane sigurno da se tu krije odgovor na mnoge nedaće u našem društvu. Odgovoran komšija postaje i odgovoran građanin. Iracionalnost i neodgovornost je u našem društvu umješana u svekolike sfere, od politike preko radnog mjesta do porodice a jedini način da opstanemo i urazumimo svoju okolinu je da postanemo odgovorni i angažovani.