Academia - Udruženje mladih eksperata u BiH

Otkad je svijeta i vijeka čovjek pokušava shvatiti i kontrolirati sve što mu se događa. Prirodne zakone i pojave uglavnom smo shvatili, neke i prilagodili sebi, ali stvari na koje nemamo utjecaj još uvijek su one vječno nepromjenjive kategorije – rođenje i smrt. Jedino religija i filozofija mogu dati odgovore na pitanja iz nematerijalnog svijeta, i čovjek im se okreće da objasni neobjašnjivo.
Još jedan utorak, još jedan crni utorak..Dan žalosti u Kantonu Sarajevo, dženaza 37 šehida iz Kasindolske ulice na Ilidži i jednog iz Dobrinje.
Još jedna masovna grobnica, još jedna ekshumacija, još jedna kolektivna dženaza, još jedna kolektivna čitulja u novinama. Koliko takvih crnih rupa još ima u ovoj zemlji ? Dokad ćemo iskopavati ljude i tražiti nestale ? Koliko dugo će njihove familije tražiti odgovore, tragove, pravdu ? Koliko dugo ćemo svi zajedno čekati na kakvu-takvu politički smislenu svakodnevnicu u Bosni i Hercegovini ?


A ono što nas je možda najviše povezivalo proteklih teških godina, vraćalo nadu i čistilo dušu od boli bila je pjesma.
Otišla su u kratkom vremenskom roku tri velika umjetnika, tri slavuja, tri prijatelja Bosne i Hercegovine.
Jedan je bio Italijan, jedan Bosanac, jedan Makedonac.

Otišao je Lucciano Pavarotti, jedan od najpoznatijih svjetskih tenora i čovjek koji nije ostao imun na bosansku tragediju i pomogao je našoj zemlji o kojoj je i za koju pjevao, u kojoj je dao da se sagradi moderan muzički studio i mjesto koje će okupljati mlade ljude (Pavarotti centar u Mostaru). Njegova „Miss Sarajevo“ koju je otpjevao u duetu sa Bono Voxom iz grupe U2 ima posebno mjesto u našoj kulturnoj historiji i našim srcima takođe.
Otišao je još jedan veliki umjetnik, Bosanac Safet Isović, po mnogima najbolji interpretator sevdalinke kojeg je ova zemlja ikad imala, divan topao čovjek i veliki patriota. Sve pjesme iz naroda koje je pjevao s njim su dobile ono nešto, a „Šehidski rastanak“ - tekst je dodan na poznati i često izvođeni instrumental „Nizamski rastanak“- je pjesma kojom je nakon rata u našoj zemlji, velikog broja žrtava i svega preživljenog, podsjećao da te žrtve nisu zaboravljene, da će uspomena na poginule u odbrani naše zemlje živjeti vječno.
I kako narod ovdje ima običaj vjerovati u jedno čudno sujevjerje koje kaže da “uvijek ide na troje“.. nažalost, i bi treći, i to kakav..
Najbolji, najljepši, najmlađi. Toše Proeski. Šok i nevjerica među obožavateljima, i onima koji možda i nisu bili upoznati sa njegovom muzikom ali su ga svejedno voljeli i poštovali, zbog svega što je bio Toše. A bio je najbolji. Anđeo koji je hodao zemljom.
Mislim da smo zbog njegove skromnosti i jednostavnosti shvatili šta je bio tek kad smo ga izgubili. Mnogi ne znaju da je put uspjeha ovog momka, koji je u momentu smrti imao tek 26 godina, išao od trnja do zvijezda, i da je na tom putu pomagao mnoge.
Da je osim velikog muzičkog talenta i pjesama kojima nas je osvajao, imao i veliko srce. Toše je bio UNICEF-ov ambasador dobre volje, i upravo je njegova pjesma „This world“ snimljena 2004. godine postala himna ove organizacije. Prije godinu i pol na koncertu održanom u sarajevskoj Skenderiji sav prihod je poklonio za ponovnu izgradnju Doma mladih. Neposredno pred smrt na velikom koncertu u Makedoniji na kojem je prisustvovalo 30 000 ljudi i koji je bio najveći koncert ikad održan u Makedoniji dobio je nagradu za humanost, statuu Majke Tereze. Inače, sav prihod i sa ovog koncerta Toše je poklonio - za unaprijeđenje edukacionog sistema u Makedoniji.
Čitava regija ex Yuge pati za Tošetom, kada bi ga naše suze mogle vratiti Toše bi živio vječno.