


| Smrt i besmrtnost |
|
|
| Napisao Samra Koričić | |
| Tuesday, 23 October 2007 | |
|
„Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka: sa mnom raste u svakom času
Jednog dana ja zastanem a ona raste dalje u meni dok me cijelog ne proraste i stigne na rub mene. Moj svršetak njen pravi je početak: kad kraljuje dalje sama.“ ( A. B. Šimić ) Otkad je svijeta i vijeka čovjek pokušava shvatiti i kontrolirati sve što mu se događa. Prirodne zakone i pojave uglavnom smo shvatili, neke i prilagodili sebi, ali stvari na koje nemamo utjecaj još uvijek su one vječno nepromjenjive kategorije – rođenje i smrt. Jedino religija i filozofija mogu dati odgovore na pitanja iz nematerijalnog svijeta, i čovjek im se okreće da objasni neobjašnjivo. Još jedan utorak, još jedan crni utorak..Dan žalosti u Kantonu Sarajevo, dženaza 37 šehida iz Kasindolske ulice na Ilidži i jednog iz Dobrinje. Još jedna masovna grobnica, još jedna ekshumacija, još jedna kolektivna dženaza, još jedna kolektivna čitulja u novinama. Koliko takvih crnih rupa još ima u ovoj zemlji ? Dokad ćemo iskopavati ljude i tražiti nestale ? Koliko dugo će njihove familije tražiti odgovore, tragove, pravdu ? Koliko dugo ćemo svi zajedno čekati na kakvu-takvu politički smislenu svakodnevnicu u Bosni i Hercegovini ? Na brdovitom Balkanu naglašen je onaj crno-bijeli film percepcije, i nekako kao da smo navikli da se smrt, često nepozvana, nenadana i surova isprepliće sa životom. I sve smrti postaju nekako iste. Osim onih koje to nisu. Onih koji su prošli alejom našeg kolektivnog sjećanja, i ušli u legendu. Obilježili jedno vrijeme, događaje, ljude, dotakli ih. Postali besmrtni. A ono što nas je možda najviše povezivalo proteklih teških godina, vraćalo nadu i čistilo dušu od boli bila je pjesma. Otišla su u kratkom vremenskom roku tri velika umjetnika, tri slavuja, tri prijatelja Bosne i Hercegovine. Jedan je bio Italijan, jedan Bosanac, jedan Makedonac. Otišao je Lucciano Pavarotti, jedan od najpoznatijih svjetskih tenora i čovjek koji nije ostao imun na bosansku tragediju i pomogao je našoj zemlji o kojoj je i za koju pjevao, u kojoj je dao da se sagradi moderan muzički studio i mjesto koje će okupljati mlade ljude (Pavarotti centar u Mostaru). Njegova „Miss Sarajevo“ koju je otpjevao u duetu sa Bono Voxom iz grupe U2 ima posebno mjesto u našoj kulturnoj historiji i našim srcima takođe. Otišao je još jedan veliki umjetnik, Bosanac Safet Isović, po mnogima najbolji interpretator sevdalinke kojeg je ova zemlja ikad imala, divan topao čovjek i veliki patriota. Sve pjesme iz naroda koje je pjevao s njim su dobile ono nešto, a „Šehidski rastanak“ - tekst je dodan na poznati i često izvođeni instrumental „Nizamski rastanak“- je pjesma kojom je nakon rata u našoj zemlji, velikog broja žrtava i svega preživljenog, podsjećao da te žrtve nisu zaboravljene, da će uspomena na poginule u odbrani naše zemlje živjeti vječno. I kako narod ovdje ima običaj vjerovati u jedno čudno sujevjerje koje kaže da “uvijek ide na troje“.. nažalost, i bi treći, i to kakav.. Najbolji, najljepši, najmlađi. Toše Proeski. Šok i nevjerica među obožavateljima, i onima koji možda i nisu bili upoznati sa njegovom muzikom ali su ga svejedno voljeli i poštovali, zbog svega što je bio Toše. A bio je najbolji. Anđeo koji je hodao zemljom. Mislim da smo zbog njegove skromnosti i jednostavnosti shvatili šta je bio tek kad smo ga izgubili. Mnogi ne znaju da je put uspjeha ovog momka, koji je u momentu smrti imao tek 26 godina, išao od trnja do zvijezda, i da je na tom putu pomagao mnoge. Da je osim velikog muzičkog talenta i pjesama kojima nas je osvajao, imao i veliko srce. Toše je bio UNICEF-ov ambasador dobre volje, i upravo je njegova pjesma „This world“ snimljena 2004. godine postala himna ove organizacije. Prije godinu i pol na koncertu održanom u sarajevskoj Skenderiji sav prihod je poklonio za ponovnu izgradnju Doma mladih. Neposredno pred smrt na velikom koncertu u Makedoniji na kojem je prisustvovalo 30 000 ljudi i koji je bio najveći koncert ikad održan u Makedoniji dobio je nagradu za humanost, statuu Majke Tereze. Inače, sav prihod i sa ovog koncerta Toše je poklonio - za unaprijeđenje edukacionog sistema u Makedoniji. Čitava regija ex Yuge pati za Tošetom, kada bi ga naše suze mogle vratiti Toše bi živio vječno. Neka im je svima veliki rahmet i spokoj njihovim dušama, a njihovim porodicama sabur, snaga i strpljenje. Kad nastupi smrt nama živima ostaje sjećanje na one koje smo izgubili i uspomena na njih. Ostaje sjećanje i na divne ljude koji su dotakli naše duše svojim stihovima, vraćali nam nadu i hrabrili nas, poticali razumijevanje među ljudima, poštivanje, vjeru, ljubav, altruizam.. Ostaje nam da poštujemo uspomenu na njih i ono za šta su se borili – bolji svijet. Ili, kako bi to Toše rekao „Za ovoj svet treba da se borime...“ |